Najviše mi je u sjećanju 2020. godina i premijera filma Berge Istra - krcata Arena i tragičan film s puno emocija. Težina filma bila je još veća jer je u Areni bilo puno bivših Uljanikovaca. Nekoliko puta sam se okrenula oko sebe i vidjela suze u očima gledatelja. Mnogi nisu znali za dvojicu preživjelih Španjolaca i da se splav na kojem su se spasili nalazi na Tenerifima.

„Bila je to 1991. godina kad sam na Festivalu radio kao tehničar, a te se godine prikazivala Schindlerova lista. Među gostima bio je i Branko Lustig kojeg sam imao prilike upoznati prilikom rada na postavljanju pozornice. Te je godine dio karata za njegov film u Areni poklonio bosanskim izbjeglicama. Mnogi su, pak te karte preprodavali. Razgovarali smo oko pola sata i to sam mu ispričao. Bilo mu je baš žao zbog toga“

„Moja tada petogodišnja kćer htjela je da joj kupim maskaru. Pokušavala sam joj objasniti da je premala za to, ali bila je uporna. Pitala sam je što će joj, za gdje bi se tako sredila. Rekla je: za rođendan, Novu godinu i Festival“

„Kao klinka od 12 godina išla sam sa starijom ekipom u Arenu na Festival. Ja sam mogla biti do jedan sat iza ponoći, a oni su ostali duže tako da sam sama išla pješke od Arene na Verudu, ali nisam smjela reći da me strah jer me roditelji više ne bi pustili na Festival. Čini mi se da je prvi Festival na kojem sam radila bio 47. Pula film festivali sjećam se da je Dalibor Matanić tada imao 23 ili 23 godine i već je bio izbornik stranog filma. Ja sam tada sam radila u press centru s Vanjom Kluđerčić i Jasminom Ninom Kamber“

„Kao mala živjela sam iznad Arene i s gornje strane gdje je razmaknuta ograda mi klinci iz ulice smo se provlačili unutra i igrali u Areni. Za vrijeme Festivala bilo nam je jako veselo, cijelu godinu smo ga jedva čekali“

„Jedne sam se godine oko dva sata iza ponoći vraćala iz Circola s neke festivalske fešte i prolazeći pored Arene, primijetila da se unutra vrti film. Pretpostavljam da je bila u pitanju neka tehnička, tonska proba. Sjela sam na zidić prazne Arene, ispod volte i odgledala nekoliko scena. Uživala sam uz vlastitu projekciju filma i osjećala se baš privilegirano“

„Kao dijete sam stanovala blizu Arene, u JNA 17, danas je to Istarska ulica, u zgradi između pedijatrijske ambulante i one prekrasne austrougarske na uglu koju smo zvali Doktorska kuća. Dakle, kada bio bi Festival, ulica bi bila zatvorena i prolazilo je more ljudi. Mravinjak. Mi bi na prozoru stajali i igrali se pljuvačkama, u stilu tko će dulje izdržati, a kada ne bi izdržali, pljuvačka bi pala bi na prolaznika i mi bi se sklonili s prozora. To nas je kao malu djecu jako zabavljalo - pljuckanje prolaznika... Nikad nas nisu ulovili“

„Ja sam u Arenu vodio mornare. Bilo je to 1957. ili 58. godine. Bio sam u vojci sedam godina, pod oficir mornarice i u pulskoj luci bila bi dva, tri broda. I onda bi poveo mornare s broda do Arene na Festival. Išli bi u koloni do tamo i rekao bi im gdje da se nađemo po izlasku. Oni su bili jako sretni da izađu vani, vide publiku, malo filmove, više djevojke i tako… Na vrijeme smo morali uzeti karte da dobijemo dobra mjesta sprijeda, inače bi sjedili otraga. Obično su u prvim redovima bili gradski funkcioneri. Bio sam zadužen za njih 15, maksimalno 20 i onda ih na vrijeme morao vratiti na brod.“

„Moja priča je kratka i radna. Svake godine za vrijeme Festivala, dok su svi bili u Areni, ja bih se pripremala za radnu i dugu noć. Naime, radila sam u Circolu kao konobarica. Moje radne i duge noći počele su od samih priprema za Festival, pa do kraja. Imala sam priliku upoznati divne glumce, redatelje... Čast mi je bila posluživati ih dobrim vinom, hranom... Iako nisam bila u Areni, bila sam uz te glumce i divne festivalske noći“

„Jednom davno, mislim da sam imao oko 10, 11godina, to je bila neka 1982. išao sam s mamom u Arenu, a Boris Dvornik je bio na premijeri svog filma. Išao sam s mamom i pitao ga za autogram. Kako nismo imali papira, odlučio mi se potpisati na majicu i tako je jako pritisnuo da je njegova žena rekla "ajme polako.... ubit ćeš dite". Dugo nisam prao tu majicu“,

„Iako smo oboje još kao djeca svjedočili pulskim ljetnim filmskim noćima pod otvorenim nebom, tu tradiciju smo još snažnije prigrlili kada smo se zaljubili jedno u drugo. Naše ljeto i godišnji odmor se već desetljeće kroje prema terminu održavanja Festivala. Imamo "svoje mjesto" na kamenim tribinama i naše male rituale... Pojavimo se ranije pa i hostese sa dužim stažem komentiraju "Evo ih opet!".“

„1953. godine kad je počeo filmski festival doselio sam u Pulu kao petnaestogodišnji dječak. I odlazili smo svake godine na Festival, to je bilo najveće veselje. Festival je uvijek bio jako dobro posjećen, Pula je po njemu bila poznata, tu su dolazili iz čitave Jugoslavije. U Rivijeri je poslije Arene bio plesnjak. Bilo je uvijek puno mornara koji su sjedili u prvim redovima. Bio sam na Festivalu i kad je dolazio predsjednik Tito na otvaranje“

„Prije nego sam imala priliku vidjeti se na filmskom platnu u Areni u filmu "Egzorcizam", radila sam kao titler na PFF-u, a naravno prije toga svake godine dolazila kao gledatelj, tijekom osnovne i srednje škole. No, najzabavnije od svega bilo mi je baš to titlanje. Biti iza scene s najboljom ekipom, gledati filmove koje možda u suprotnom nikada ne bih vidjela, pa zazancije, dogovori, jurcanja na razne lokacije, pa urnebesne greške koje se događaju tijekom titlanja, sve je to dio šarma titlanja na PFF-u. I iako ove godine izlazi premijera filma "Hotel Pula" u kojem sudjelujem, ponovno sam se zaželjela raditi kao titler, to mi je najbolji ljetni posao ikada. Živjeli titleri!“

„Kao student brojao sam glasove na Festivalu. Tada smo još bili u kazalištu, sjećam se dima cigareta, bilo je užurbano, ludo. Mi smo bili mladi i uživali u svom tom metežu, iako smo došli preko nekog projekta i radili bez ikakve naknade. Ali bili smo svi na okupu, družili se… Nama je bila špica. Svi ti glumci koji su dolazili, redatelji… Sve nam je bilo bitnije od filmova koje ne bi stigli ni pogledati. I na kraju nm je uvijek sve to skupa prekratko trajalo. Kao neka čarolija u zraku koju nikako da udahneš. Devedesetih sam s orkestrom svirao na otvorenju Festivala. Sjećam se vatrometa i mirisa baruta nakon njega. Bio je to poseban ugođaj. Festival čini Pulu kozmopolitskom. Pula-Arena-film.“

„Prva sjećanja vezana uz Pula film festival sežu još u moje najranije djetinjstvo kad sam se, obzirom da sam živjela blizu Arene, pokrivala jastukom preko glave jer me bilo strah vatrometa. Kasnije sam prevladala strah i često s roditeljima odlazila na Kaštel gledati vatromet, a kad sam još malo odrasla bilo je vrijeme za sjedenje u Areni i gledanje filmova pod zvijezdama. Zbilja je to jedna posebna čarolija... Koja traje i do dan danas...“

„Pamtim preskakanje ograde i ostajanje vani do kasno, bez ograničenja. Mnogi se toga sjećaju - to je naša zajednička pulska priča. Ono što mi je ostalo u sjećanju iz glazbene karijere jest sviranje himne u više navrata, na pozornici u Areni, jednom ju je pjevala Vana. A ono što ću zasigurno zauvijek pamtiti jest nastup s mojom kćerkom kad smo na zatvaranju Festivala skupa pjevali ‚Sve će biti dobro’ “

„Radila sam jedno ljeto na Festivalu, ne znam točno koja je bila godina, možda 1982.,1983. Sjećam se da smo imali snimanje u dugim bijelim majicama sarajevskog časopisa ‚As’ i da nas je fotografirao Branislav Danevski. Uručila sam cvijeće glumcu Nikoli Simiću. Bilo je uzbudljivo, zabavno i veselo! Sav taj šušur, snimanja... Bilo je zanimljivo iskustvo koje nisam ponovila.“,

„Imam sedam godina i statirala sam u filmu ‚Pula’ koji ove godine otvara 70. Festival. Pula film festival u srcu.“,

„Festival mi je asocijacija na ugodna, velika obiteljska druženja. Gotovo svako ljeto bismo ugostili veliki broj rodbine iz daljih krajeva, pa bi to ljeto, a tako i Festival, potaknuo sjećanje na ta obiteljska druženja, šetnje, filmove, smijeh, zabavu, kupanja… Jedna veća doza bliskosti bila je koncentrirana u tom periodu“.

„Kako sam završio na hitnoj u Puli? Težak, vruć dan - kao i obično u vrijeme priprema za Festival. Ujutro dolazim u svoj ured u Circolo, palim računalo i nakon pola sata počinjem sve teže disati. Kako vrijeme prolazi sve mi je gore. Dišem samo gornjim dijelovima pluća... Odlazim kod vozača i pravac bolnica! Sumnjamo svi skupa na infarkt, u trenu sam spojen na aparate no kako vrijeme prolazi primjećujem kako su liječnici sve manje zainteresirani za mene. Bit će da sam ili dobro ili mi nema spasa! Bilo je ovo prvo: od klime sam dobio upalu živca, srce radi bez problema. Od onda: više znoja, manje hladnog zraka na leđima!“

„Festival se uvijek iščekivao s veseljem. Živjeli smo za Festival“

Film u Areni. Arena u filmu.

Puno godina, svako ljeto, gore na travi bio je naš položaj. Prekrasna vremena. Kako su prolazile godine, tako sam se „selio“ sve bliže i bliže velikom ekranu. Sretan ti rođendan, Festivalu moj.

I ja sam, kao i mnogi drugi, preskakala ogradu kako bi ušla u Arenu na Festival. Specifično je to što sam je preskakala onako sređena, u suknjici i visokim petama. Onda bi ležali na travi i gledali filmove u velikom društvu. Ono što se događalo iza filma, uvijek je bilo zanimljivije nego sam film. Inače, od 1967. godine dolazim u Pulu na Festival tako da sam veliki fan Festivala i jedva čekam otvorenje jer ove godine i nastupam u filmu, imam malu ulogu u filmu „Hotel Pula“. Tako da sam jako sretna.